Neka svetlost se pojavljuje pred mojim ocima. Smeta mi. Kvari mi caroliju sna. Uporna je i uspela je da me probudi.
Pocetak jos jednog dana. Obicnog dana.
Ipak mi se jos ne ustaje iz kreveta.
Okrecem se na drugu stranu i polako opet tonem u san.
Sakrila sam se od svetlosti i pred ocima se sve zamracilo. Nista ne vidim.
Hm... Nisam osecala strah koji uvek osetim kada se nadjem u potpunom mraku. Cudno....
Osecam se prijatno i smireno.
Nisam bas razumela sta se desava, ali sam ostalu tu. U mraku. Sama.
Samoca je nekada najbolji prijatelj.
Zakoracala sam. I dalje ne osecam strah i dalje nista ne vidim. Koracala sam tako u tom mraku dosta dugo. Ne znam kuda sam isla, ne znam pored cega sam prolazila i ne znam gde sam posla.
Nista mi se nije isprecilo na putu.
Odjednom sam u daljini ugledala neku malu svetlost. Treperi.
Radoznalost je pocela da me vodi ka njoj. Lagano sam se priblizavala bojeci se da je ne uplasim i da nestane. Imala je krila. I bila je ziva.
Odusevljeno sam joj prisla i netremice gledala. Imala sam utisak kao da me se boji.
Upitah je sta radi. Nije progovarala. Priblizila sam se jos blize i onda sam ugledala da je bila vezana.
Ruka mi je krenula ka njoj, da je oslobodim, ali je ona pocela uspaniceno da vice. Rekla sam joj da je necu povrediti, da samo zelim da joj pomognem. Imala sam utisak kao da mi ne veruje.
Pocela sam da joj skidam konce kojima je bila zarobljena. U tom trenutku se smirila. Gledala me je pravo u oci. Nikada ranije nisam videla tako maleno bice sa takvim pogledom. Spasila sam je.
Tog trenutka kada sam je oslobodila, zamahala je krilima i pocela je da leti oko mene.
Svetlost koja je treperila na njenim krilima je lagano pocela da pada po meni.
Osetila sam neko blazenstvo. Ne umem to da opisem.
Sletela mi je na rame. Prisla je mom uvetu i sapnula mi je nesto.
Tog trenutka sam u daljini zacula neku melodiju. Slika pred mojim ocima je lagano nestajala. Opet ona svetlost. Otvaram oci i shvatam da je to bio san.
Pocetak jos jednog dana. Obicnog dana.
Нема коментара:
Постави коментар