уторак, 28. јануар 2014.

Neki osecaj

Lako je zaljubiti se...
Lako je biti sa nekim...
Ali voleti?

Sta sve dolazi sa time?
Tesko je nekom verovati, jos teze je bezuslovno verovati.
Ne znam da li bih ja to ikada uspela.
Pa ja cak ni sebi ne verujem u nekim situacijama...

Biti uz tu osobu. I u dobru i u zlu.
Nikada ne odustati, uvek se boriti, ne za sebe, ne za njega (nju) vec za oboje.
Uspeh je samo ako oboje uspeju. Niko ne sme da izgubi.

Koliko se treba boriti? Ne postoji pravilo... Koliko je to potrebno...

Ja umem da se borim, zelim da se borim za ono sto volim.
Ali zato ne volim kada se moram boriti i kada nema potrebe za tim.

Kada neko uporno pokusava da te udalji od sebe, da te izbaci iz zivota i to bez nekog dovoljno jakog razloga...
Kada digne ruke od tebe, od vas i bez imalo borbe i bez imalo truda...
Kada kaze da te voli, da mu trebas, da te zeli uvek pored sebe, ali nikako to da dokaze.

,,Dela govore vise od reci."- stojim iza ovoga.

Svako moze reci i ono sto ne misli, i ono sto ne zeli i ono sto nije istina. Nije to nikakva posebna nauka. Ali stati iza svojih reci i dokazati da si u pravu, dokazati da to stvarno mislis i zelis, to je vec malo teze.
Ima ljudi koji ne uspeju u tome.

Ja ipak vise mislim da je to ono sto tebe karakterise, sto govori da li ti se moze verovati ili ne...

Dozvolila sam ti da mi pridjes, da me upoznas, poljubis.... Cak i zavolis, kao i ja tebe.

Ali nemoj to iskoristiti na los nacin, nemoj me lagati... Nemoj nikada dozvoliti da promenim misljenje, da izgubim volju i snagu.
Budi tu.
Budi uz mene, a ne protiv mene.
Ne mozemo znati da li je to ispravno ili da li tako treba da bude. Ali moramo znati da sada imamo jedno drugo, da sam tvoja, da si moj... I za to se treba boriti, da tako i ostane.

недеља, 26. јануар 2014.

Poverenje- rec koja izostaje u njegovom recniku

Poverenje....

Jedina stvar koju nije lako dobiti a jos teze ostvariti... 
Nikad niste sigurni ni da imate poverenja u sebe, a da ne pricam o drugim ljudima.
To je nesto sto se samo rodi, sto se gradi... Vremenom...
Ali cak ni to ne moze dokazati da ste Vi upravu.

Neki kazu da ni u koga ne treba imati poverenja, cak ni u sebe...

Nije bas jednostavno....

Nekad sami sebe mozemo da povredimo, to uvek uradimo podsvesno, jer ko bi hteo sebe svesno povrediti. Ovako ili onako? 
Niko...
Razumno...
Razocarenja dodju i prodju... To je ono sto nas stalno prati u zivotu, hteli mi to ili ne hteli...
Zivot je to...
Ali da li cemo dozvoliti da budemo povredjeni ili ne, pa to je uvek nas izbor.

Najvise boli zadajemo mi nama samima...

To je jednostavno tako. Ne zeleci da povredimo druge, mi sami sebi nanosimo bol.
Nesvesno...
Ne mozemo nikako da se borimo protiv toga, jer te stvari uglavnom radimo nesvesno.

Dati nekom priliku da dopre do tebe, da te upozna kao ste te niko nije upoznao do tog trenutka, nije tako laka stvar. Iako to mnogi od nas rade.

Onaj ko zna tajne tvoga srca je tvoj najveci neprijatelj, jer te niko ne moze povrediti vise od njega samog.
On zna tvoje slabosti, zna tvoje boli, sto tebe cini ranjivom.
Nikad ne dozvoli sebi da budes neciji trijumf, necije ruganje, necije podsmevanje...
Nikada sebi nemoj to dozvoliti, jer ce te to ubiti.
Ne fizicki, nikako ne fizicki.
Psihicki....
Sto je mnogo gore od fizickog...

Kazu da ono sto te ne ubije cini te jacim.
Verujem u to.
Ali nemojte biti snuzdeni. Nikad ne znate sta Vam novo jutro nosi sa sobom.

Mozda cete biti iznenadjeni.

Mozda kao nikada do sada...

четвртак, 2. јануар 2014.

Mala poruka

Nekada je tesko razumeti sebe, a jos teze pokusati da razumes druge. Jos kada taj neko ne zeli da ti se otvori, onda tek nista nije jasno.
Mnogo njih je pokusalo da otvori onu moju kapiju srca. I to ne razne nacine. Poneki su se cak izgubili trazeci kljuc, dok neki drugi su pak pokusali da probiju kapiju, da preseku lance, samo da bi se ona otvorila. Ali nikada necu razumeti kako misle na taj nacin da je otvore. Ipak je ona od najjaceg celika i ne da se tako lako otvoriti. Samo pomocu kljuca je to moguce. A kljuc nije jednostavno naci.
Za sve u zivotu se treba potruditi, dosta muke i poteskoca je potrebno da bi se stiglo do cilja. Zar ne?
A pak, oni koji uspeju da pronadju kljuc i da otvore kapiju, pokusavaju na razne nacine da ti slome srce. Neki namerno to rade da bi te povredili, dok neki to nesvesno rade.
Opet ne razumem, kako oni ne shvataju da kada uspeju da otvore kapiju ono sto ih ceka nakon prolaska kroz nju je nesto najvrednije do cega dolaze. Nesto najvrednije, mozda ne za njih, ali za tu drugu osobu definitivno.
To maleno srce koje je sakriveno od svih zlocinaca nad slomljenim srcima, se veoma lako moze slomiti, a jos lakse povrediti.
Cak i jedna malena rec ga moze povrediti i dovesti do najvecih granica boli.
I normalno, kada se predje kapija, ono ostaje nezasticeno, jer je njegova najveca zastita je kapija koja se nalazi oko njega.
Pazite kome dozvoljavate da prodje kroz kapiju, jer kada se jednom docepa kljuca, tesko je zastiti se i tesko je izbeci bol.
Onaj najjaci bol koji ume da vas iskida na najsitnije komadice i posle koga ne uspevate dosta dugo da se oporavite. I posle koga vise nikada necete biti isti.