Da li cu ga ikada zaboraviti i izbaciti iz srca i glave...? Kako vreme prolazi, plasim se da necu uspeti u tome... Ne znam kako sam to mogla da dozvolim sebi... A da, ja nisam ni bila svesna toga sta je on zapravo radio sa mnom i sa mojim srcem... Proslo je dosta vremena od kada si me ostavio... Od kada si mi slomio srce, srusio snove i pregazio me celu nekom ogromnom masinom da ja i dalje ne mogu da se oporavim od tebe...
Naravno da imam osmeh na licu, naravno da se druzim sa ljudima i da volim sebe, ali to je kao neka maska koja me stiti od tebe, stiti me od svih onih zlih jezika koji bi zeleli da vide moju patnju.. Kako vreme prolazi, sve manje mislim na tebe... Vise ne placem kada ostanem sama i kada te se setim, odnosno kada se setim nas.. Shvatila sam da je to samo uspomena, ne sadasnjost... Sadasnjost je veoma surova, ja sama, a ti sa njom... I jos pokusavas da se igras sa mnom, i bas kada sam ti uhvatila korak i pocela da pratim tvoja pravila, ti si se iskobeljao kao neko ko se plasi svoje sopstvene igre... Sta ti zelis zapravo? Mene ne, to znam, ne zelis ni onu koja je pored tebe...
Ti si kao zli carobnjak, kome trebaju mlade i lepe devojke za neke vise ciljeve. Ustvari to nisu visi ciljevi, to su samo neke potrebe ili vec tako nesto. Cilj ti je da im pridjes na takav nacin da im se uvuces pod kozu i onda upravljas njima po svojoj zelji... I na kraju, iscedis svu ljubav, strast i sve lepe zelje iz njih i nemilosrdno ih bacis napolje... Van zidina svog srca, sto dalje od sebe.. A ti ostajes hladan i neispunjen, kao i uvek...
,,Sve se desava sa nekim razlogom." Ja bih stvarno zelela da znam zasto sam morala da te sretnem, da te zavolim toliko mnogo, da ti sve dam i da me posle toga odbacis kao najgore djubre. Zar sam to zasluzila? Ja ostajem na podu, lezeci, cvileci, nemajuci snage da ustanem i krenem dalje... Lezala sam tako dosta, dosta dugo... Sve je i dalje bolelo kao i onog dana kad si me ostavio. Zato sam resila da sebi to ne radim, zasto zgaziti sebe zbog nekog drugog, nema smisla... Podigla glavu, nabacila osmeh i krenula dalje.
Ali tu nije kraj... Juce ti je bio rodjendan... Striktno sam sebi zabranila da ti pisem... A veruj mi da sam htela, palo mi je napamet ali nisam htela da pokazim svoju rec. Realnost i svest mi nisu problem, sa njima cu uvek moci da se izborim, ali... Podsvest. To je ono sto me plasi najvise... Zadremala sam danas na mozda dva sata, mozda cak i manje. I sanjala... Sanjala sam tebe, kako si pored mene, sanjala sam bebu... Nasu bebu... Ne znam cemu to, ali sam se zabrinula i potresla... Opet ti? Ma dokle vise ti? Pusti me na miru viseeeeee!
Naravno da imam osmeh na licu, naravno da se druzim sa ljudima i da volim sebe, ali to je kao neka maska koja me stiti od tebe, stiti me od svih onih zlih jezika koji bi zeleli da vide moju patnju.. Kako vreme prolazi, sve manje mislim na tebe... Vise ne placem kada ostanem sama i kada te se setim, odnosno kada se setim nas.. Shvatila sam da je to samo uspomena, ne sadasnjost... Sadasnjost je veoma surova, ja sama, a ti sa njom... I jos pokusavas da se igras sa mnom, i bas kada sam ti uhvatila korak i pocela da pratim tvoja pravila, ti si se iskobeljao kao neko ko se plasi svoje sopstvene igre... Sta ti zelis zapravo? Mene ne, to znam, ne zelis ni onu koja je pored tebe...
Ti si kao zli carobnjak, kome trebaju mlade i lepe devojke za neke vise ciljeve. Ustvari to nisu visi ciljevi, to su samo neke potrebe ili vec tako nesto. Cilj ti je da im pridjes na takav nacin da im se uvuces pod kozu i onda upravljas njima po svojoj zelji... I na kraju, iscedis svu ljubav, strast i sve lepe zelje iz njih i nemilosrdno ih bacis napolje... Van zidina svog srca, sto dalje od sebe.. A ti ostajes hladan i neispunjen, kao i uvek...
,,Sve se desava sa nekim razlogom." Ja bih stvarno zelela da znam zasto sam morala da te sretnem, da te zavolim toliko mnogo, da ti sve dam i da me posle toga odbacis kao najgore djubre. Zar sam to zasluzila? Ja ostajem na podu, lezeci, cvileci, nemajuci snage da ustanem i krenem dalje... Lezala sam tako dosta, dosta dugo... Sve je i dalje bolelo kao i onog dana kad si me ostavio. Zato sam resila da sebi to ne radim, zasto zgaziti sebe zbog nekog drugog, nema smisla... Podigla glavu, nabacila osmeh i krenula dalje.
Ali tu nije kraj... Juce ti je bio rodjendan... Striktno sam sebi zabranila da ti pisem... A veruj mi da sam htela, palo mi je napamet ali nisam htela da pokazim svoju rec. Realnost i svest mi nisu problem, sa njima cu uvek moci da se izborim, ali... Podsvest. To je ono sto me plasi najvise... Zadremala sam danas na mozda dva sata, mozda cak i manje. I sanjala... Sanjala sam tebe, kako si pored mene, sanjala sam bebu... Nasu bebu... Ne znam cemu to, ali sam se zabrinula i potresla... Opet ti? Ma dokle vise ti? Pusti me na miru viseeeeee!
Нема коментара:
Постави коментар